Gruzija nas vraća u vrijeme kad je Heidi skakutala planinskim proplancima. Nema infrastrukture, nema gomile ljudi. Samo priroda u punoj ljepoti. I krave. Gomila krava.

Gruzija. Zemlja o kojoj znam manje nego bih trebao. Kad me Igor pitao idem li s njim na gruzijski trekking od Mazeria do Ušgulija, jedino što sam mu mogao reći jest da ne znam o čemu govori. Jedina asocijacija na Gruziju, bila je nekadašnja reklama za čaj. Međutim, kako sam krenuo istraživati krajolik i kulturu zemlje koja dijeli Europu od Azije, sve više me privlačila ideja o pomicanju vlastitih granica hodnjom u prekrasnom krajoliku. Ok, nagovoren sam. Ajmo na čaj.

Maršrutke

Dok teturamo po pisti u Kutaisiu u zoru, razmišljamo kako doći do 240km udaljenog Mazeria. Ovdje ne postoji javni prijevoz. Umjesto toga, ljudi se voze maršrutkama. Zamislite to kao lokalni minibus ili u ovom slučaju kombi… bus. U našoj maršrutki su portugalski otac i sin, porijeklom iz Srbije. Ovdje su na sličnom trekkingu kao i mi. Gladni smo i umorni. Sat vremena avionskog sna, nije ni blizu dovoljno, a pred nama je još cijeli dan puta. Neizvjesno je hoćemo li jesti prije Mazeria. Nakon nekoliko postaja koje su više poslužile kao puš pauza (sindikat?), naša maršrutka staje u Zugdidiju gdje bi trebali uhvatiti novi prijevoz za Mazeri.

S kartama u džepu, sjedamo u novu maršrutku, ali nikako da krenemo jer vozač još čeka neke ljude. Neki ljudi ulaze i sjedaju. Ali onda ipak izlaze jer su zaboravili otići u dućan pa se vraćaju s vrećicama. Zatim ponovo netko izlazi jer je zaboravio kupiti lubenicu. Čekamo i dvije češke turistice koje čekaju fast food. Mi nismo znali da ovdje ima fast food.

Nakon stotinjak kilometara i nekoliko krava na cesti, strme planine i tirkizna ledenjačka jezera naziru se kroz mutno staklo maršrutke. Gruzija nam otkriva gdje smo došli i spontani smiješak nam se pojavljuje na licu. Sjedim na mokrom sjedalu u sredini desno. Dok se pitam što je uzrok tome, prolazimo kroz veliku lokvu, a jedan njen dio ulijeće kroz otvoren prednji prozor do mene. Odlučujem se više ništa pitati.

Mazeri

Mazeri je malo selo s nekoliko kuća, smješteno u velikoj dolini. Do njega ne vodi asfalt pa nas vozač ostavlja na zavoju, 7km od sela. Tu posjetitelje spremno čeka veliki Toyotin Land Cruiser. Konačno se susrećemo sa „real Georgia men”.

Kol’ko do Mazeria gazda?
20 lari, kaže brkati tamnoputi mužjak.
10 lari, ok? – isprobavamo hrvatsku taktiku.
20 lari. C’mon! Georgia men are great! – pokušava nas uvjeriti argumentima.
15?
No, 20.
Dođavola, baš je tvrd orah.
To nam je puno. Idemo mi pješke.

Nakon 100m stiže nas brko i viče da uđemo. Ok, 15 lari – Georgia men are great! – potvrđuje on svoj unique selling point.
Where are you from? – pitaju brko i kolega s prednjeg sjedala.
Croatia – odgovaramo domoljubno.
Aaahh, Croatia! – poviču obojica. Champions!
Yeah… (whatever).

Naš brkati vozač se (bez pitanja) ponudio da nas iskrca točno pred vrata guesthousa. Zato je napravio krug oko sela prije nego smo došli odakle smo i krenuli, deset metara od našeg smještaja. Vidno zadovoljan, obavještava nas. Ok, give me 20 lari and you can go.
Dvadeset? Nismo li dogovorili 15? Nisam siguran da je to baš po pravilima…

Kačapuri

Okruženi smo snježnim vrhovima. U sinusima osjećam oštar planinski zrak. U blizini Mazeria su Shdughra vodopad, najveći u Gruziji i Ushba ledenjak. A ovdje je i početak našeg treka. Već i pogled na okolne vrhove koji trgaju oblake, vuče nas u planinu. Ali danas ne idemo nikud. Umorni, gladni (i opelješeni), prijavljujemo se za ručak kod bake Mile. Zasad ćemo se zadovoljiti udisanjem čistog planinskog zraka.

Gruzija ima izvrsnu domaću hranu. Ovdje nema supermarketa pa ljudi uglavnom jedu ono što su sami uzgojili. Za predjelo nam stižu kajgana i kačapuri, gruzijsko nacionalno jelo. Predivno, domaće tijesto, nalik pizzi, iz čije unutrašnjosti se cijedi nebesko ukusan topljeni sir. Oh, kakav senzualan spoj vrhunskih sastojaka! Baka Mila je nabolja baka u cijelom hotelu. Odjednom su vrhovi izgubili svoju draž, kačapuri ima svu našu pažnju.

Gruzija

Gruzija ima obilje vode

Do našeg dolaska u Mazeri, ovdje je pala ogromna količina kiše. Mi smo donijeli promjenu vremena, ali svejedno nećemo moći do ledenjaka. Voda je uzrokovala odrone pa se odlučujemo krenuti na vodopad s druge strane padine. Prolazimo pored konja koji lijeno pasu. Uz nas huči nabujala planinska rijeka. Prati nas Yaron, izraelac koji je ovdje već dva tjedna. Trebamo prijeći 13km i 1200m visinske razlike do povratka u Mazeri.

Nakon petog kilometra, dočekuje nas postaja gruzijske vojske. Manje bitno je da Gruzija ovdje dijeli granicu s Rusijom, ono što je važnije da možemo natočiti ukusnu izvorsku vodu. Sa sobom nosim bocu vode od 0.75l. U Hrvatskoj mi ne bi palo na pamet krenuti s tako malom količinom, ali u Gruziji je to sasvim ok.

Vodopad nam je dopustio tek kratak pogled prije nego se potpuno ogrnuo oblacima. Okruženi smo visokom vegetacijom. Ovo područje je izrazito bogato vodom i vrvi od života. Putem nazad, nailazamo na lokvu iz koje izlaze mjehurići. Yaron nas podsjeća da se ovdje nalazi prirodni izvor mineralne vode. To moram probati. Okus je svjež, pomalo metalan i nježno gaziran. Voda koju kupujemo u boci ni izdaleka ne nalikuje ovoj. Hrvatska možda jest bogata vodom, ali se većina nalazi u podzemlju. U Gruziji je nadohvat ruke, a to čini ovakve trekove vrlo ugodnim.

(You shall not) Guli pass

Pred nama je najteži dan, ovo jučer je bilo zagrijavanje. Danas je na meniu 22km, 1600m visinske razlike do Guli passa i 1700m nizbrdo. Jutarnje sunce je već ispralo rosu s bogatih livada i vrijeme je da krenemo. Ruksak nam hladi superhranu bake Mile, katchapuri. Prva dva kilometra su proletila. Stajemo napuniti vodu i gledamo u strmi uspon koji ne prestaje do vrha. Krenuli smo ambiciozno, ali ubrzo nailazimo na prepreku. Staza prolazi kroz nasad divljih malina. Zatočeni smo! Ne možemo ostaviti maline na cjedilu. Trčkaram po padini i pohlepno ih skupljam u usta. Ostali planinari nisu oduševljeni malinama. Svejedno, okus je božanstven! I utjecaj na tijelo također. Ne postoji energetska pločica koja se može mjeriti s tim.

Prolaze Nick i Kit, otac i sin iz Londona. Kit je upravo na putu oko svijeta biciklom, a Nick Crane, sa svojih 60+ ima više kondicije od mene. Hodamo tek nešto više od tri sata i već smo na 2500mnv. Sve češće imam potrebu stati. Mišići me bole pri svakom koraku. Posljednjim 200mnv su me potpuno iscrpili.

Pogled odavde je fascinantan. Dohodali smo blizu 3000m. Iza nas je Ushba, Matterhorn Kavkaza. Trudim se upiti ovaj divan prizor što više, ali pulsirajuća bol u glavi postaje sve jača. Ovo je moj prvi susret s visinskom bolesti pa mi Igor uvaljuje Ibuprofen za desert, a Yaron me uvjerava da sam dehidrirao. Sljedećih pola sata ležim na travi gledajući oblake i čekam da droga počne djelovati.

Gruzija

Put nizbrdo do Mestie je znatno lagodniji. Preskačemo potoke i skliske ostatke ledenjaka. Pozdravljamo krave. Sunce je u silaznoj putanji. Ispred nas je konačno Mestia. Još nikad se nisam toliko veselio mjestu o kojem ne znam gotovo ništa. Posljednjih 800m spusta je izrazito strmo. Imam osjećaj da mi otpadaju nokti na nogama. Jedva smo se dovukli. Još krava. Tuš. Krevet.

Uskoro više…

Avatar

Antun Cerovečki


Fotograf, autor i zaljubljenik u električna vozila. U stalnoj potrazi za lijepim i inspirativnim mjestima. Privlače ga projekti koji se bave podizanjem svijesti i koji služe pomicanju vlastitih granica.